Rat, poguba ljudske naravi
Rat, poguba ljudske naravi
Tip. Tap. Tip. Tap. Padaju kapljice vode uz zid tuša u malom, sarajevskom hotelu na samom rubu između starog dijela Sarajeva i novijih dijelova grada. Grad je pod opsadom duže nego što bi trebao biti, šuška se o mirovnom sporazumu.
Bogate Sarajlije iz nebodera koji dosežu do samih oblaka već su punom parom napustili grad. Stari posteri pjevača rastrgani sa zidova austrougarskih zgrada zamijenjeni su krvavim, žarko crvenim mrljama čiji se oblici ne mogu raspoznati. Te iste pjevače nekad bih nazvala jugoslavenskim, ali u ovo vrijeme to je epitet koji se nalazi samo u tabloidima crne kronike. Uzbune ne prestaju, svakih pola sata sve ispočetka. Navikli smo, poput uspavanke prije spavanja ili molitve prije jela. Tako mi to zovemo, gozba naša. Nekoliko šnita kruha i tanak sloj džema. Toliko tanak sloj da se osjeti samo ljigava tekstura na hrapavom kruhu starom šest do sedam dana. Stavimo ga pod slavinu i čekamo da tekstura postane prikladna za žvakanje.
I tako, iz dana u dan. Dan se prostire kao tepih za molitvu u džamiji i kao mamina pita u kuhinji kad je razvuče preko cijeloga velikog, drvenog, kuhinjskog stola. Nismo mi zagrebačka buržoazija, u Sarajevu smo kao bijedni turisti. Prošli smo, što je u mojoj glavi, barem tisuću, vojnih i paravojnih provjera vagona u vlaku kako bismo stigli ovdje. Planirali smo se vratiti u Zagreb uskoro. I tako, ostadosmo ovdje. Zbog putovnica dobivali smo dovoljno propitkivanja u vlaku, znali smo da nećemo skoro vidjeti Zagreb. Stanje je, nimalo lagano rečeno, morbidno. Hotel prima dosta udaraca, ali ni slično koliko Baščaršija, simbol Sarajeva i znak bogate kulture Osmanskog Carstva, dijamant Bosne i Hercegovine. Prisjećam se toplih pomalo vrućih ljeta. Provela sam ih šetajući se niz kamene ulice grada niz koje se sada lije krv i vriju metci. Ponekad se čuje uplašen plač ili prestravljen krik popraćen zvukom metka koji razbija slojeve ljudske kože.
Mama kaže da nisu ljudi krivi, rat ih kvari, da to krvoproliće budi nešto u njima ili zapravo stvara. Nisu oni krivi što im Bog nije dao dušu. Oni nisu vojnici, jedva su patnici. Mama kaže dok više ne kaže…dok metci ne probiju zidove kao voda zid tuša. Tip. Tap.
Karla Mikec Oreč, 8.a
