PADOVI I USPONI

PUT PREMA SVEĆENSTVU                                                              

                                              PADOVI I USPONI

Svaki pad traži i uspon, svaki pad je kraj jednog životnog razdoblja kao i početak novoga, a to je uspon. Bitno je ustati

U svijetu uspona i padova, buke i tišine, istine i laži, pronalaženja unutarnjeg mira i životnog poziva, postoje ljudi koji u tišini stvaraju i pomažu drugima da upoznaju sebe i oproste sebi. Jedan od njih je Karlo Luka Kvesić, mladi svećenik i bivši učenik naše škole koji je nedavno objavio pjesmu Uspni i padovi. Mladu misu na otvorenom imao je u lipnju 2025. ispred naše škole u Botincu. Što ga je motiviralo da odabere ovaj poziv, s kojim se izazovima susreće, kako u svakodnevnici proslavlja i svjedoči Božju ljubav te koliko je na životnom putu bitna podrška bližnjih, saznat ćete u ovom razgovoru.

Kada ste počeli razmišljati o tome da postanete svećenik?

Prva pomisao krenula je negdje u prvom srednje, razmišljao sam o tome što znači biti svećenik. Osoba kojoj je povjereno da daje odrješenje grijeha u službi ispovijedi, kojoj je povjereno da za vrijeme mise pretvara vino i kruh u krv i tijelo Kristovo, te misli stvarale su u meni dublji žar za ovim pozivom, istraživao sam u kojem smjeru krenuti. Odabrao sam dominikance. Red koji osim lijepog habita bijele boje ima geslo Veritas/Istina. Često sam sa svojim vršnjacima ulazio u rasprave što bi bila istina, vezano uz crkvu i Boga. Tako sam se i pronašao u redu propovjednika.

Kako je djetinjstvo utjecalo na Vašu odluku da postanete svećenik?

Veliku ulogu odigrala je glazba i pjesme koje sam svirao, ali uglavnom kod ljudi vjera kreće iz obitelji. Od malih nogu učili su me moliti roditelji i baka. Kao malo dijete, sjećam se, bio sam u Sigetu u crkvi i kada sam čuo zbor koji pjeva rekao sam da ću i ja jednoga dana tako pjevati. Nekoliko godina kasnije, bio sam na karizmatskom susretu u Sigetu 25. 10. 2011. i tada sam osjetio Božju blizinu, od tada je Bog postao važan u mome životu, počeo sam razmišljati živim li proslavljajući Boga.

Jesu li Vaši roditelji odobravali odluku da postanete svećenik?

U početku im je bio veliki šok, ali se nisu nikad tome protivili. Ponosni su od prvoga dana, zato s njihove strane imam ogromnu podršku.

Kako je Vaša vjera rasla kroz godine i što ju je oblikovalo?

Prvo bih rekao da sam vjeru dobio u obitelji, zatim je rasla na satovima vjeronauka i književnosti u osnovnoj i srednjoj školi, oblikovalo ju je sviranje u crkvi, pisanje pjesama, molitvena zajednica. Kada sam ušao u samostan, imao sam braću koja su mi bila velika podrška. Životni prioriteti se promjene, dnevni raspored postane posve drugačiji. Dubinu vjere spoznao sam dok sam studirao teologiju. Osobna molitva, susret s Bogom i rad na sebi oblikuju tvoj život.

 

Kako održavate ravnotežu između osobnog života i svećeničkih dužnosti?

Podrazumijeva se da je samostanski život malo zatvoreniji. No, dominikanski red otvoren je prema svijetu. Na fakultetu sam studirao na studijima koji nisu povezani sa svećenstvom gdje sam ostvario nova prijateljstva. Nakon srednje škole bila je godina kušnje, novicijat sam proveo u Dubrovniku, kad sam diplomirao ponovno sam se vratio u Dubrovnik i radio s mladim krizmanicima. Grad i toplina ljudi ostali su mi je u lijepom sjećanju. Ono što se meni sviđa u ovom pozivu je rad s ljudima, volim im biti na raspolaganju, ne volim strogoću već prijateljski odnos. Poziv svećenika nadopunjuje se s mojom osobnošću.

Kako se nosite s izazovima modernog svijeta i njegovim utjecajem na vjeru?

Osvrnuo bih se na razvoj tehnologije, kao svećenik mogu koristiti mobitel i društvene mreže, to je prilika da se približim ljudima i da širim vjeru. Ono što je problem današnjice je da je čovjek postao otuđen, više je na mobitelu nego s čovjekom. Zna biti zahtjevno doći do ljudi, društvene mreže osiguravaju povezanost, ali zapravo nas i udaljavaju. Moderna tehnologija nas odvlači da svatko bude u svojem svijetu, a mi kao Crkva moramo gledati i reagirati na sve to.

Koje promjene u Crkvi biste voljeli vidjeti u budućnosti?

Rekao bih da svećenicima ponekad nedostaje ljudskosti, suosjećanja, pažnje, blizine s osobom koja je u potrebi. Htio bih probuditi svijest u svećenicima osobito kod rada s mladima, u datom trenutku mladi vape za ljubavlju koju im je potrebno dati, a ne hladnoću i osudu.

Što mislite o molitvi na trgovima i moliteljima ispred bolnica?

Molitva nikoga ne oštećuje, čak i ako nisi vjernik lijepo je znati da netko moli za tebe. Isusove riječi su Proganjat će vas zbog mojega imena. Nažalost, istina boli i nije ju ugodno čuti, konkretno za inicijativu 40 dana za život, istina je da život počinje od začeća, a ona osoba koja to ne može prihvatiti u njoj se pojavljuje bunt. Ako si čovjek, trebaš poštovati to, a ne odgovarati agresijom.

Što Vas motivira da nastavite služiti Bogu i ljudima?

Svakako ljubav prema Bogu, ljubav prema istini. Bog mora biti na prvom mjestu, a to je rad na osobnom susretu s Gospodinom. To je nešto što mene tjera dalje.

Vaša mlada misa bila je ispred OŠ braće Radić u Botincu, kako ste se tada osjećali?

Inače je običaj da se mlada misa proslavi u župi gdje si odrastao, a nama je crkva sv. Stjepana prvomučenika u Botincu premala za tako veliki broj ljudi i zato sam odabrao svoju školu u kojoj sam i osjetio poziv na satovima vjeronauka i hrvatskoga jezika. Učitelji imaju veliki ulogu u životu svojih učenika pa tako i na mene.  Bio sam nervozan, ali i zahvalan jer sam vidio gomilu ljudi kojima je zapravo stalo. Rekao sam da neću plakati, ali kada sam počeo govoriti zahvalu, suze su potekle.

 

                                                            

Sjećate li se prve osobe koju ste ispovjedili?

Prva osoba koju sam ispovjedio bio je moj subrat iz samostana. Bio sam jako nervozan,  poslije sam cijeli dan ispovijedao druge. Grijesi su odraz naše ranjenosti. Bitno je čuti osobu i ponekad samo biti tu u tišini bez riječi za drugoga. Kad počneš ispovijedati ljude, osjetiš odgovornost prema drugome, bližnjemu. Kao mladi svećenik, osjetiš potrebu da daš svjedočanstvo. U mome životu dogodila su se razna traženja, i padovi i usponi. Postao sam svećenik i jedna životna faza je završila, a druga započela. Svaki pad traži i uspon, svaki pad je kraj jednog životnog razdoblja kao i početak novoga, a to je uspon. Bitno je ustati, ispovijed nam pomaže u tome.

Što Vas je motiviralo da napišete pjesmu Padovi i usponi i kada je nastala?

Napisao sam nekoliko pjesama, nisu sve objavljene, ali nadam se da će jednom ugledati svjetlost dana. Inspiracija je uvijek proživljeno iskustvo i tada melodija i riječi poteknu. Pjesma Padovi i usponi bila je traženje neke poruke, zaključka gdje se mogu osvrnuti i reći: Bože hvala ti doveo si me tu gdje jesam i zahvalan sam ti. Pjesma je nastala puno ranije no što je objavljena, na drugoj godini faksa. Objavio sam je sada kao svjedočanstvo. Čekao sam pravi trenutak objave, a to je bilo moje ređenje. Pjesma koju sam također objavio zove se Njezino ime je Marija. Snimanje spota bilo je u Zagrebu na Pešćenici.

Što je za Vas križ i kako pomoći mladima u njihovim problemima?

Svaki život je vrijedan i za njega se treba boriti, kad osoba vapi, ima osobnu patnju, ako se otvori, susrest će Ljubav. Kad promatrate križ vidite dvije grede, jedna greda je put u vječnost, a druga ovozemaljski život, na tom raskrižju susrećemo ljubav kojoj se trebamo otvoriti i tada križ postane lakoća.

 

Korina Vučetić, 8.a