Pozornica
Pozornica
Zovem se Stella i još od malih nogu svoj život živim na pozornici. Svjetla reflektora, miris drvenih dasak i ogromna pozornica činile su moju svakodnevicu. Uvijek sam znala da gluma nije samo zabava. Ona je za mene značila, mogućnost da na trenutak postaneš netko drugi i da doživiš život koji nije tvoj, a opet se u njemu pronađeš.
Još od školskih predstava, a danas i kao posao, zajedno sa svojim najboljim prijateljem Viktorom radim kao glumica u kazalištu. Jedne večeri, na repertoaru je bila predstava pod imenom “Sedam dana ljeta”, koja govori o prijateljstvu i neočekivanim događajima koji mijenjaju živote glumaca, tijekom jednog ljetnog tjedna. Predstav je počele. Kazalište je bilo puno ljudi koji su svoje poglede usmjeravali prema pozornici. Stajala sam iza zastora, pripremajući se za svoju ulogu. Kada je došao moj red, istupila sam na pozornicu i kao i svaki put, svoj prvi pogled usmjerila prema Viktoru, osobu koju sam poznavala bolje nego samu sebe. Međutim njegov izraz lica bio je nekako drugačiji. Kao da mi je pokušavao nešto reći, ali morala sam nastaviti s glumom. Publici sam svojim riječima i pokretima željela ispričati priču koju će netko pamtiti, možda i onda kada se svijetla ugase. Sve je teklo po planu, sve dok crveni zastor nije progutao Viktora na neko dulje vrijeme. Odmah sam znala da mu se nešto dogodilo. Bez ikakvog razmišljanja, odtrčala sam s pozornice. U publici je nastao žamor. Iza zastora, na podu je ležao Viktor, okružen kostimografima kojisu drhteći zvali pomoć. Osjećala sam se očajno. Nakon nekoliko sati, Viktor je svoje oči otvorio na bolničkom krevetu. Osjećala sam se barem malo bolje kada sam ponovno vidjela taj osmejh i te njegove krupne crne oči. Držala sam ga za njegovu hladnu, slabašnu ruku, dok su mi suze navirale na oči. Oni mi je iako umoran, ispričao o tome kako je zadobio diagnozu za svoju neizlječivu bolest, te kako će uskoro napustiti svoj scenski život. U tom trenutku sam shvatila da su mi slava i pozornost postali bitniji i od osobe koja mi je bila sve na svijetu što sam imala. Nisam ga htjela tako brzo izgubiti.
Rekao mi je da svoje zadnje trenutke želi provesti samnom i to na mjestu gdje je on rođen, gdje je odrasto i gdje smo se prvi put upoznali. Naša zadnja zajednička predstava bila je upravo inspirirana našom prvom školskom predstavom. “Pozornica nas je spojila, ona će nas i rastaviti”. Bile su to njegove posljednje riječi koje je izgovorio četiri dana nakon našeg završnog nastupa.
Marija Jajčević, 8.c
