Tajni zločin
Tajni zločin
Subotnja je večer, koračam mokrim ulicama grada noseći crni kišobran sa zlatnim slovom VM u sredini ručke. Kao i svake subote, odlučio sam se uputiti prema gradskoj knjižnici. Knjižnica je bila jedino mjesto gdje sam kao student kriminalistike, mogao završiti svoj diplomski rad. Kada sam došao ispred knižnice, polako sam otvorio vrata, ušao u knjižnicu te kišobran odložio ispred nje. Ušavši u knjižnicu, mekim osmjehom sam pozdravio svoju staru knjižnjičarku, sjeo za stol te sam počeo razmišljati.
Misli kao da su mi stalno bježale iz glave, pa sam inspiraciju pokušao pronaći u jednoj od knjiga. Pokušavši dosegnuti knjigu, ispred mene padoše stara knjiga s poderanim kožnim koricama i bez naslova. Podignuo sam je s poda, otpuhao sloj prašine te kada sam je otvorio shvatio sam da to nije knjiga već dnevnik. Na prvoj stranici pisalo je: “Obitelj Miler – 1912.” Srce mi je na trenutak brže zakucalo. O obitelji Miler čuo sam još kao dijete iz pripovijedaka svojega pokojnog oca, a njihovo ime završilo je na naslovnicama novina, zbog neriješenog ubojstva. Listajući stranicama pronašao sam različite podatke o noći ubojstva, koji se do sada nisu znali. A na posljednjoj stranici pisalo je: “Ako netko ikada pronađe ovaj dnevnik, molimo vas da istinu ne pustite da ostane među vama. Ubojica nije bio stranac. Bio je među nama.” U tom trenutku ruke su mi se počele tresti. Odlučio sam izaći iz knjižnice s dnevnikom ispod kaputa. Kada sam izišao iz knjižnice, nisam vidio drugi izlaz nego svoje frustracije pretočiti u čašu gina. Na prvim čašama sam osjećao kao da sam nešto izgubio, a na posljednjim kao da sam ja izgubljen. Kada sam izišao iz birtije, mrak je već uvelike prekrio ulice, te sam pošao kući, osječajući nekakvu prazninu. Sljedećeg jutra listajući kroz dnevnik, pronašao sam crno – bijelu sliku. Odmah sam prepoznao osobu na slici. Bio je to moj pradjed Viktor s crnim kišobranom u ruci (o njemu mi je također pričao moj otac nikada ne rekavši njegovo prezime). S dnevnikom u ruci zatrčao sam se prema knjižnici. Ispred nje nalazio se moj kišobran koji je pripadao mom pradjedu Viktoru. Potom sam odlučio ući u knjižnicu te snažnim zamahom zatvorio vrata. Trčao sam prema policama gdje sam pronašao dnevnik. Našavši policu, odmah sam uočio rupu u njoj gdje je stajao dnevnik. Gurnuvši ruku, napipao sam papir, a kada sam ga izvadio shvatio sam da je to pismo. U pismu je pisalo kako je moj pradjed ubio svoju sestru Elizabetu, kako bi dobio svo bogatstvo koje su posjedovali.
Druge mi nije bilo, već sam otkrićem ovog slučaja morao završiti svoj diplomski rad. Kasnije sam sve dokaze odnio Državnom odvjetništvu RH. Usavršeni rad bio je obranjen, te je diploma ubrzo pala u moje ruke. Time sam postao mladi kriminalist, a svoj prvi slučaj proglašavam zaključenim!
Marija Jajčević, 7.c
Tajni zločin
Tri čaše. Napokon je došao i taj dan. Ne mogu vjerovati da ću ovo učiniti, ali zaslužio je to.
Prva čaša bila je za hrabrost. Ruke su mi drhtale dok sam sipala tekilu u čašu koju smo nekad zajedno koristili. Srce mi je lupalo kao da želi pobjeći iz mene prije nego što sve krene. Gledala sam kroz prozor njegovog stana. Zavjese razmaknute, a svjetla prigušena. Vidjela sam sjene. Njega i nju. Smijali su se, bez srama. Nekad sam ja bila ta sjena. Sad sam samo promatrač. Druga čaša bila je za sjećanje. Prisjećala sam se svakog pogleda, svakog puta kada je rekao da me voli. Vjerovala sam u te riječi, a onda je samo otišao bez objašnjenja. Otišao njoj. Ona možda nije znala za mene, a možda je baš zato bila tamo. Treća čaša bila je za kraj. Ušla sam tiho. Ključ je još uvijek radio. U kuhinji sam našla našu bocu tekile, otvorila je i dodala kap tvari bez mirisa, bez boje. Zatvorila sam je pažljivo, kao da je nisam ni takla. Otišla sam prije nego što su me mogli primjetiti. Sjela sam u auto niz ulicu i čekala.
U 23:42 došao je poziv. Vrisak. ,,Ne diše!” vikala je. A ja? Ja sam natočila još jednu čašu tekile. Za kraj priče. Za mir. Ili barem za iluziju da ga mogu pronaći na dnu čaše.
Sara Pataran, 7.c
